Dvadesetpetog dana 10. mjeseca godine Gospodnje 2020. u Memmingenu, u crkvi Mariä Himmelfahrt (Uznesenja blažene Djevice Marije) slavili smo Prvu pričest. Iako ovaj dio HKM Kempten ima nekoliko tisuća vjernika, po prvi put sakramentu Ispovijedi tjedan dana prije, a zatim i sakramentu Euharistije pristupilo je šestoro prvopričesnika, dvije djevojčice i četiri dječaka. Važno je naglasiti da nitko od prvopričesnika nije rođen u Njemačkoj već su svi doselili u ovom, zadnjem valu odlazaka iz Domovine.
Ovi maleni, a ustvari najvažniji članovi zajednice, obzirom na situaciju u kojoj živimo ipak nisu ostali spriječeni primiti Isusa u hostiji. Hvala Bogu da je tako, jer i sam je Gospodin je rekao: “On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.” (Mt 18,1-5, 10, 12-14) Dakle, kad bi im uskratili Euharistiju, zbog bilo kakvih mjera, sigurno je da bismo snosili posljedice. U ovako svečanom i lijepom događaju teško je gledati loše stvari i situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Stoga ćemo naglasiti kako je ipak pozitivno što roditelji nisu morali ‘razbijati’ glavu kako će upriličiti neku veliku proslavu jer je to trenutno nemoguće organizirati, već su morali biti fokusirani na ono jedino važno, a to je njihovo dijete koje se priprema za Prve pričest.
Pripremu ovih dječaka i djevojčica je vodio je pater Matijas Farkaš, župnik. Važnost ovog sakramenta je naglasio u svojoj propovijedi zanimljivom usporedbom. Naime, p. Matijas je prvopričesnicima, ali i svim nazočnim vjernicima uvodno, za prumjer uzeo jednog poznatog vojskovođu. Na prvu, možda čudno zvuči, ali kao što je poznato, ne mora sve što se čiini loše biti po sebi loše ili kako reče jedan pjesnik “nekad i u mraku nikne divan cvijet”, pa ja tako p. Matijas tijekom propovjedi istaknuo: ‘Veliki Napoleon, dok je bio u zatočeništvu na otoku Sv. Helena, napisao je u svoj dnevnik da mu je najdraži i najljepši dan u životu bio dan Prve pričesti. On, koji je uzeo krunu iz Papinih ruku i sam sebe okrunio za cara Francuza, nakon što je taj ovozemaljski moćnik pao na dno, odbačen i napušten od svih, svojim sjećanjem na dan Prve pričesti pokazao je za čime čezne ljudsko srce i gdje je naše najveće blago – u Bogu!’.
Svoju propovijed je zaključio tako da je ovom blagu naše zajednice poslao poruku hrabrosti i podrške: ‘Vi, prvopričesnici danas svjesno činite novi korak u svom kršćanskom životu, vrlo važan korak sjedinjenja s Isusom u Euharistiji, pod prilikama kruha. Do sada su vas vaši roditelji pratili do ovog trenutka, i dalje će vas pratiti, ali sada vas Crkva, zajednica vjernika prihvaća kao malo zrelije kršćane, više odgovornije za Crkvu i svoju župu. Mi ćemo vam i dalje pomagati da ostanete i dalje vjerni Isusu.
Od srca vam želim da nikada ne zaboravite ovaj dan. Neka vas Bog blagoslovi i čuva’.
Djevojčice i dječaci naše misije su nakon homilije župnika izrekli svoja krsna obećanja, po prvi put nakon Krštenja kada su to, umjesto njih, učinili njihovi roditelji i kumovi. Samo primanje Euharistije je, kao i uvijek bilo samo za sebe prekrasno, i kako to biva s djecom, simpatično i srčano. Uvijek je zanimljivo promatrati ih kada dolaze po prvi put pred svećenika i budu često nestrpljivi u želji da prime hostiju. Možda bi to trebala biti poruka i nama starijima da radimo na svom životu, tako da svake nedjelje ili još bolje svakog dana, čisti od grijeha, nestrpljivo čekamo primiti Krista i shodno tome živjeti Krista.
Ivan Novokmet